Dan: 6. lipnja 2024.

U lani objavljenoj „Putovnici po esperantskim obilježjima u Hrvatskoj”, koju je izdalo Društvo esperantista Bjelovara, navodi se da na Lopudu, otoku u elafitskom arhipelagu blizu Dubrovnika, postoje dva takva obilježja. Postojanje Vile Vesne kao jednoga od njih je dokumentirano, a za postojanje groba Milunke Ramljak nije bilo čvrstih dokaza o postojanju, osim inforamcije iz knjižice „La paperoj de s-ro Ante Ramljak” iz 1973. godine. Josip Pleadin se u svibnju 2024. uputio na ovaj otok u nastojanju da vjerodostojno provjeri podatke o ovim obilježjima.

Na licu mjesta je utvrđeno da obadva obilježa uistinu postoje, doduše u dosta zapuštenom stanju i oštećena, a u razgovoru s mještanima i nasljednicima obitelji Ramljak, kojima su oba obilježja pripadala, saznalo se i nešto više o njihovoj povijesti.

Vila Vesna je građena za beogradskog odvjetnika Ivu Barića, a nova informacija je da je on bio prvi suprug Milunke Đoković, koja se nakon njegove smrti udala za odvjetnika Antu Ramljaka i od tada nosila njegovo prezime. Iz ovoga se doznaje da Ante Ramljak, koji je inače slovio kao odvjetnik sirotinje i političkih protivnika nekadašnjega (staro)jugoslavenskog režima i čovjek koji nije mario za materijalne stvari, Vilu Vesnu nije kupio, nego ju je dobio ženidbom za Milunku Đoković. Kao strastveni esperantist, na ogradi vile napravio je velik esperantski slogan od betonskih i kamenih slova koja su se vidjela s pučine. Taj natpis je opisan u „Putovnici po esperantskim obilježjima”, ali je danas u vrlo lošem stanju i postoji opasnost da eventualnom prodajom vile dođe do njegovog potpunog uklanjanja.

Milunka Ramljak je bila neizlječivo bolesna te je u jednom trenutku izvršila suicid vješanjem. Njen suprug Ante Ramljak želio ju je pokopati na mjesnom groblju na Šunju, ali ni crkva ni mjesno stanovništvo nisu bili tome skloni, jer se s jedne strane radilo o samoubojici, a s druge strane o osobi pravoslavne vjere pa je Milunka Ramljak morala biti pokopana izvan ograde groblja. Ante Ramljak je doista na glavnoj ploči na grobu izradio esperantski natpis (ne tri natpisa kako se ranije mislilo, jer su ostali natpisi na hrvatskom jeziku), koji je danas u lošem stanju, a i sam grob djeluje zapušteno, jer se o njemu nitko ne brine sustavno od 1970-tih godina. Međutim, sudbina je htjela da se groblje na Šunju moralo proširivati radi lokalnih potreba pa se grob Milunke Ramljak kasnije ipak našao u sklopu groblja, a oko njega su izgrađeni drugi spomenici. Od nasljednika obitelji Ramljak smo dobili usmenu suglasnost za eventualni popravak spomenika Milunke Ramljak.

Nakon dugotrajne potrage, Dokumentacijski esperantski centar iz Đurđevca može se pohvaliti da posjeduje jedini primjerak kineskog izdanja romana Milke Pogačić “Ispovijest” u Hrvatskoj.

Još 1913. godine Antonija Jozičić iz Hrvatske Kostajnice ovaj roman je prevela na esperanto. Ne zna se kojim je putevima ova knjiga stigla u Kinu, međutim 1931. godine, s esperanta ju je na kineski preveo poznati prevoditelj i književnik Wang Luyan (1901.-1944.) te ju objavio u Šangaju u nakladničkoj kući The Oriental Book Company kao prvi prijevod iz hrvatske književnosti na kineski jezik.

Znalo se i ranije da primjerak ove knjige postoji u zaštićenom fondu Nacionalne biblioteke u Pekingu, ali je knjiga bila toliko rijetka da je bilo pitanje hoćemo li je u Hrvatskoj ikada vidjeti. Igrom slučaja, kineska esperantistica Yu Jianchao, inače višegodišnja suradnica DEC-a, u travnju je javila nevjerojatnu vijest: knjigu je kupila nakon dugog traganja u nekom provincijskom antikvarijatu! Ovu rijetku knjigu nesebično je poklonila đurđevačkom arhivu, donijevši je u Strasbourg, gdje ju je preuzeo zagrebački esperantist Zlatko Hinšt. Preuzimnje ovog rijetkog izdanja u Zagrebu je obavljeno 15. svibnja, a već dva tjedna kanije knjiga je digitalizirana zajedno s esperantskim izdanjem kod tvrtke Point d.o.o. u Varaždinu. Primjerak koji se nalazi u DEC u dosta je lošem stanju pa se razmišlja o njegovoj profesionalnoj restauraciji.

Gospođa Yu Jianchao i još dvije predstavnice Kineskog esperantskog saveza iz Pekingu planiraju posjet đurđevačkom arhivu u rujnu ove godine.

     Za potrebe pisanja monografije o Antoniji Jozičić, tajnik DEC-a Josip Pleadin boravio je od 4. do 6. travnja 2024. godine u Novom Sadu i Petrovaradinu, gdje je pregledao fondove Istorijog arhiva grada Novog Sada i posjetio Osnovnu školu „Jovan Dučić” u Petrovaradinu. Pomoć tijekom boravka u Novom Sadu pružio mu je dugogodišnji esperantist Vasa Vučurević, koji mu je pokazao i mjesto na kome se nalaze prostorije nekadašnjeg Esperantskog društva u Novom Sadu. Razgovarali su i o esperantskim materijalim društva te o stanju esperantske ostavštine pokojnog novosadskog esperantiste Boriše Milićevia, koji je dao velik doprinos istraživanjima o prvim hrvatskm esperantistima i o bibliografiranju prijevoda iz hrvatske književnosti. 

Zalaganjem Maye Gilmby, u Dokumentacijski esperantski centar stigla su dva paketa esperantskih materijala njene majke, zagrebačke esperantistice Melite Dörr, bivše supruge Dragutina Smolića, koja je desetljećima bila aktivna u esperantskom pokretu Švedske. Paketi su 15. travnja stigli iz Kumle u Švedskoj i sadrže knjige, časopise, pisma i fotografije, koji će nakon obrade biti pohranjeni u DEC-u.

     Redovna godišnja skupština Dokumentacijskog esperantskog centra održana je 2. ožujka 2024. godine. Na skupštini je podneseno izvješće o radu i financijsko izvješće za 2023. godinu. Zapisnik skupštine nalazi se ovdje.

Gospođa Zora Heide, veteran esperanta u Hrvatskoj, zajedno sa svojom obitelji posjetila je Dokumentacijski esperantski centar u Đurđevcu 28. travnja 2024. godine, kako bi vidjela gdje i u kojim uvjetima se čuva njena esperantska ostavština, koju je tijekom nekoliko proteklih godina, zajedno sa svojim autorskim pravima, donirala arhivu hrvatskih esperantista. Gospođi Zori je pokazan njezin dosje broj D-0862, a upoznata je i s pripremama za izdavanje knjige njenih sabranih djela, na čemu se radi povodom njenog 100. rođendana u studenom 2024. Cijela obitelj vrlo se pozitivno izrazila o onome što su vidjeli, a u kratkom obilasku su razgledali i znamenitosti Đurđevca. Tijekom posjeta, DEC-u je predano još nekoliko kutija esperantskih materijala gospođe Heide.

Svoju redovnu godišnju skupštinu Udruga predavača esperanta iz Zagreba, održala je 28. listopada 2023. godine u prostorijama Dokumentacijskog esperantskog centra u Đurđevcu. Osim uobičajenih izvješća o radu tijekom protekle godine, ova prilika je iskorištena i za prezentaciju Erasmus+ projekta „Europski horizonti za rast”, kako je predviđeno planom diseminacije.

 U dobi od 87 godina, 14. listopada 2023. godine u Zagrebu je preminio Branko Repac, jedan od dugogodišnjih hrvatskih esperantista, višestruki donator Dokumentacijskog esperantskog centra i jedan od njegovih najznačajnijih podupiratelja i zagovornika, čije je ime, zajedno s imenom njegove supruge Marije, također esperantistice, uklesano na spomen-ploči na zgradi DEC-a. Rođen je 1. listopada 1936. godine u Kosinju u Lici, mjestu koje će uskoro nestati s lica zemlje i biti potopljeno zbog izgradnje jezera za potrebe velike hidrocentrale. Završio je ekonomsku školu i radio kao službenik. Bio je samouki esperantist od 1983. godine, član Esperantskog društva „Bude Borjan” u Zagrebu, u kome je više puta držao predavanja o raznim temama. Kao slabovidna osoba surađivao je i s društvom slijepih esperantsita u Zagrebu. Često je posjećivao razne esperantske skupove, svjetske kongrese esperantista, kongrese slijepih esperantista i nacionalne esperantske kongrese. Bio je zaljubljenik u putovanja, književnost i čitanje. U vrijeme kada mu je vid to dopuštao čitao je papirne knjige, a kada to više nije bilo moguće, slušao je tonske knjige, učio esperantsku poeziju napamet i često je recitirao kako bi zadržao dobro znanje esperanta. To mu je omogućilo da do zadnjih dana života bude potpuno lucidan i odličan govornik esperanta, s kojim se moglo raspravljati o raznim temama.

 Financijska sredstva donirao je za razne esperantske projekte, uključujući i kupovinu sjedišta Hrvatskog saveza za esperanto u Vodnikovoj ulici 9 u Zagrebu i izgradnju Dokumentacijskog esperantskog centra u Đurđevcu. Naročito se angažirao prilikom kupovine arhivskih ormara za DEC, od kojih dva nose njegovo ime i ime njegove supruge Marije.

 Još tijekom života u više je navrata DEC-u donirao svoje esperantske materijale i dokumente, osobito opsežnu korespondenciju i fotografije.

 Zadnje godine života proveo je potpuno slijep i osamljen u svome stanu u Ukrajinskoj 9. Pokopan je na groblju Mirogoj u Zagrebu u grobu broj 108, polje 137A. 

 Pokoj mu vječni i velika mu hvala na svemu što je učinio za esperanto!

U svibnju 2024. godine Dokumentacijski esperantski centar izdao je tri nove knjige: originalni roman Juliana Modesta „Alina”, originalne priče ukrajinske autorice Tatjane Auderskaje iz Odese pod nazivom „Nokta vojaĝo” (Noćno putovanje) i monografiju Josipa Pleadina (na hrvatskom jeziku) „Učiteljica Antonija Jozičić (1869.-1945.)”.

Monografija o Antoniji Jozičić je rezultat višegodišnjeg istraživačkog rada o učiteljici i esperantistici, pioniru esperanta iz Hrvatske Kotajnice  početka 20. stoljeća i bit će službeno predstavljena javnosti 16. lipnja u Hotelu „Central” u Hrvatskoj Kostajnici.

Ostale dvije knjige javnosti će biti predstavljenje tijekom 12. kongresa hrvatskih esperantista u lipnju u Prvić Luci.

Nakon predstavljanja esperantskog izdanja „Priča iz davnine” Ivane Brlić-Mažuranić u Ivaninoj kući bajke u Ogulinu (18. travnja) i u Rijeci u Dječjoj kući (28. rujna, u okviru programa Dani esperanta u našem kraju), knjiga je 7. prosinca predstavljena i u Gradskoj knjižnici u Đurđevcu. U programu su sudjelovali prevoditelji Zdravko Seleš i Josip Pleadin, a ilustracije iz knjige, koje su izradili učenici Osnovne škole Đurđevac pod mentorstvom Sanje Flajs Vidaković i Zorana Vidakovića, predstavljene su kao zasebna izložba.