Autor: admin

Prvi u nizu od pet kongresa hrvatskih esperantista, za organizaciju kojih je Dokumentacijski esperantski centar iz Đurđevca 2023. godine dobio koncesiju Hrvatskog saveza za esperanto, održan je u Prvić Luci na otoku Prviću pored Šibenika od 21. do 28. lipnja 2024. godine. Ovaj skup je po svim karakteristikama bio drugačiji od ranijih kongresa. Po prvi puta je održan u Dalmaciji, a umjesto uobičajena tri dana trajao je sedam dana te je imao ležerniji karakter. 

Kongres je održan u hostelu Odmarališta Požega, koji je u odnosu na ranije skupove bio nešto skromniji u pogledu usluga, ali je zadovoljio većinu naših potreba tako da se već raspravlja mogućnost organiziranja esperantskih skupova i u narednim godinama na istom mjestu.

Većina od prijavljenih 85 sudionika na otok je stigla organiziranim prijevozom, što je za dobar dio sudionikia i bio jedan od glavnih poticaja za dolazak. Naime, javnim prijevozom dolazak na otok je otežan i dugotrajan pa se većina ipak odlučila za organizirani prijevoz. Iako je broj sudionika bio za trećinu manji od uobičajenoga, uzimajući u obzir sve otežavajuće okolnosti, organizatori kongresa ne mogu biti nezadovoljni rezultatima. Osobito raduje dolazak više stranaca, od kojih su najbrojniji bili Mađari (14), što se pripisuje sustavnoj suradnji s Mađarskim esperantskim savezom temeljem davno potpisanoga sporazuma o suradnji i reklamiranju kongresa na proslavi Zamenhofovog dana u prosincu prošle godine u Budimpešti. Od ostalih zemalja bile su zastupljene Austrija (1), Burundi (1), Poljska (1), Slovenija (1), Kanada (1), Litva (1), Italija (1) i Velika Britanija (2).

U službenom dijelu programa Hrvatski savez za esperanto održao je svoju godišnju skupštinu 24. lipnja, a tijekom kongresa organiziran je i intenzivni tečaj esperanta, ponajprije za grupu gimnazijalaca iz XVI. (jezične) gimnazije iz Zagreba.

U nedjelju, 23. lipnja, na otvorenoj terasi Odmarališta održan je vrlo posjećeni koncert esperantske glazbe Nevena Mrzlečkog, a dan kasnije o temi „Kako rade bespilotne letjelice” predavao je Robert Milijaš.

U programu druge polovice kongresa bila su predstavljena dva nova DEC-ova književna izdanja: roman „Alina” bugarskog autora Juliana Modesta i prozno-poetska zbirka „Nokta vojaĝo” ukrajinske autorice Tatjane Auderskaje iz Odese. Knjige su predstavili Zdravko Seleš i Josip Pleadin, uz sudjelovanje autora Juliana Modesta.

Informativnom projekcijom predstavljena je biografija kostajničke esperantistice Antonije Jozičić te upravo izdana monografija o toj temi. Najavljeni su kongresi za naredne četiri godine te je predstavljen Erasmus+ projekt „Europski horizonti za rast”. Ipak, možda je najznačajniji uspjeh kongresa aktiviranje Registra esperantista u Hrvatskoj, na koji se dugo čekalo.

Tijekom kongresa organizirana su čak četiri izleta, tri na moru i jedan na kopnu, svaki za po tridesetak sudionika kongresa. U subotu, 22. lipnja, esperantisti su posjetili Nacionalni park Krka, dan kasnije (23. lipnja) Nacionalnu park Kornati, a 25. lipnja (utorak) otoke šibenskog arhipelaga (Kaprije, Žirje i Zlarin). Autobusni izlet u Primošten realiziran je 28. lipnja, a sve ih je stručno vodio profesionalni turistički vodič Neven Kovačić . Od ostalih turističkih programa treba izdvojiti organizirani posjet Memorijalnom centru Fausta Vrančića 26. lipnja.

Izdana je kongresna knjiga, a sudionici su imali prilike prijaviti se za 13. kongres, koji će se održati od 16. do 18. svibnja 2025. godine u Slavonskom Brodu. 

Fotografije s kongresa možete vidjeti ovdje.

Arhiva kongresa nalazi se ovdje.

Cjelodnevnim programom kojeg je Dokumentacijski esperantski centar (DEC) iz Đurđevca u suradnji s Hrvatskim savezom za esperanto iz Zagreba organizirao 16. lipnja 2024. godine, hrvatski esperantisti uključili su se u manifestaciju „Antunovo u Hrvatskoj Kostajnici”. Program je bio posvećen Antoniji Jozičić, pučkoj učiteljici i istaknutoj hrvatskoj esperantistici s početka 20. stoljeća. Najprije je u crkvi sv. Antuna održana misa zadušnica, na kojoj je pater Stjepan Jambrošić okupljene vjernike upoznao s likom i djelom Antonije Jozičić. Nakon mise otkrivena je dvojezična spomen-ploča u Antonijinu čast na zgradi bivše Pučke učionice u kojoj je radila nekoliko desetljeća. Postavljanje ploče inicirao je DEC, a financijska sredstva je osigurao i radove na postavljanju proveo Grad Hrvatska Kostajnica. 

Otkrivanju ploče je nazočio veći broj građana i gostiju, među kojima su bili gradonačelnik Hrvatske Kostajnice Dalibor Bišćan, direktorica Turističke zajednice područja Banovina-Pounje Dijana Eraković-Žilić, ravnateljica Osnovne škole Davorina Trstenjaka Medina Omerović-Pužar, predsjednica ogranka Matice hrvatske u Hrvatskoj Kostajnici Marija Krupić, čuvateljica ostavštine obitelji Jozičić Milkica Lukić, pater Stjepan Jambrošić koji je ploču posvetio te mnogi drugi. Čast službenog otkrivanja ploče pripala je gradonačelniku Daliboru Bišćanu i Milkici Lukić. 

 Okupljeni su zatim razgledali Spomen-sobu Antonije Jozičić, u koju ih je uvela Medina Omerović-Pužar. Važno je znati da je vlasnik predmeta u Spomen-sobi Osnovna škola Davorina Trstenjaka, a da je sredstva za njihov otkup 2019. godine osigurala Sisačko-moslavačka županija. U Osnovnoj školi Davorina Trstenjaka od 2016. godine djeluje i Učenička zadruga koja nosi Antonijino ime. 

Polaganju vijenca na grob Antonije Jozičić na groblju sv. Roka nazočili u esperantisti iz raznih gradova Hrvatske. Zatim je organiziran ručak u Restoranu Djed, nakon kojega je jedan broj esperantista pod vodstvom Vladimira Dujnića razgledao kostajničku tvrđavu. 

 U popodnevnom programu koji je održan u dvorani Hotela Central, predstavljena je monografija „Učiteljica Antonija Jozičić (1869.-1945.)” autora Josipa Pleadina, koju je izdao Dokumentacijski esperantski centar nakon više od dvije i pol godine povijesnog istraživanja o ovoj temi. Sunkladnik ovoga izdanja bio je Hrvatski savez za esperanto. U predstavljanju su osim autora sudjelovali profesor Zdravko Seleš i zagrebačka učiteljica Nataša Dorosulić, a kao književni predložak za predstavljanje korištena je pripovijetka „Buket za gospodičnu Antoniju” Spomenke Štimec, koju je računalnom projekcijom i povijesnim činjenicama nadopunio autor Josip Pleadin. Za glazbeni dio programa pobrinuo se orkestar HORKUD-a Golub iz Bjelovara pod ravnanjem Gorana Krune Kukolja. Kao pjevači nastupili su Helena Tabar i Sani Lukić. Osim sudjelovanja u promociji monografije, HORKUD Golub održao je i jednosati koncert za okupljene. 

(snimio Nikola Cetina)

U lani objavljenoj „Putovnici po esperantskim obilježjima u Hrvatskoj”, koju je izdalo Društvo esperantista Bjelovara, navodi se da na Lopudu, otoku u elafitskom arhipelagu blizu Dubrovnika, postoje dva takva obilježja. Postojanje Vile Vesne kao jednoga od njih je dokumentirano, a za postojanje groba Milunke Ramljak nije bilo čvrstih dokaza o postojanju, osim inforamcije iz knjižice „La paperoj de s-ro Ante Ramljak” iz 1973. godine. Josip Pleadin se u svibnju 2024. uputio na ovaj otok u nastojanju da vjerodostojno provjeri podatke o ovim obilježjima.

Na licu mjesta je utvrđeno da obadva obilježa uistinu postoje, doduše u dosta zapuštenom stanju i oštećena, a u razgovoru s mještanima i nasljednicima obitelji Ramljak, kojima su oba obilježja pripadala, saznalo se i nešto više o njihovoj povijesti.

Vila Vesna je građena za beogradskog odvjetnika Ivu Barića, a nova informacija je da je on bio prvi suprug Milunke Đoković, koja se nakon njegove smrti udala za odvjetnika Antu Ramljaka i od tada nosila njegovo prezime. Iz ovoga se doznaje da Ante Ramljak, koji je inače slovio kao odvjetnik sirotinje i političkih protivnika nekadašnjega (staro)jugoslavenskog režima i čovjek koji nije mario za materijalne stvari, Vilu Vesnu nije kupio, nego ju je dobio ženidbom za Milunku Đoković. Kao strastveni esperantist, na ogradi vile napravio je velik esperantski slogan od betonskih i kamenih slova koja su se vidjela s pučine. Taj natpis je opisan u „Putovnici po esperantskim obilježjima”, ali je danas u vrlo lošem stanju i postoji opasnost da eventualnom prodajom vile dođe do njegovog potpunog uklanjanja.

Milunka Ramljak je bila neizlječivo bolesna te je u jednom trenutku izvršila suicid vješanjem. Njen suprug Ante Ramljak želio ju je pokopati na mjesnom groblju na Šunju, ali ni crkva ni mjesno stanovništvo nisu bili tome skloni, jer se s jedne strane radilo o samoubojici, a s druge strane o osobi pravoslavne vjere pa je Milunka Ramljak morala biti pokopana izvan ograde groblja. Ante Ramljak je doista na glavnoj ploči na grobu izradio esperantski natpis (ne tri natpisa kako se ranije mislilo, jer su ostali natpisi na hrvatskom jeziku), koji je danas u lošem stanju, a i sam grob djeluje zapušteno, jer se o njemu nitko ne brine sustavno od 1970-tih godina. Međutim, sudbina je htjela da se groblje na Šunju moralo proširivati radi lokalnih potreba pa se grob Milunke Ramljak kasnije ipak našao u sklopu groblja, a oko njega su izgrađeni drugi spomenici. Od nasljednika obitelji Ramljak smo dobili usmenu suglasnost za eventualni popravak spomenika Milunke Ramljak.

Nakon dugotrajne potrage, Dokumentacijski esperantski centar iz Đurđevca može se pohvaliti da posjeduje jedini primjerak kineskog izdanja romana Milke Pogačić “Ispovijest” u Hrvatskoj.

Još 1913. godine Antonija Jozičić iz Hrvatske Kostajnice ovaj roman je prevela na esperanto. Ne zna se kojim je putevima ova knjiga stigla u Kinu, međutim 1931. godine, s esperanta ju je na kineski preveo poznati prevoditelj i književnik Wang Luyan (1901.-1944.) te ju objavio u Šangaju u nakladničkoj kući The Oriental Book Company kao prvi prijevod iz hrvatske književnosti na kineski jezik.

Znalo se i ranije da primjerak ove knjige postoji u zaštićenom fondu Nacionalne biblioteke u Pekingu, ali je knjiga bila toliko rijetka da je bilo pitanje hoćemo li je u Hrvatskoj ikada vidjeti. Igrom slučaja, kineska esperantistica Yu Jianchao, inače višegodišnja suradnica DEC-a, u travnju je javila nevjerojatnu vijest: knjigu je kupila nakon dugog traganja u nekom provincijskom antikvarijatu! Ovu rijetku knjigu nesebično je poklonila đurđevačkom arhivu, donijevši je u Strasbourg, gdje ju je preuzeo zagrebački esperantist Zlatko Hinšt. Preuzimnje ovog rijetkog izdanja u Zagrebu je obavljeno 15. svibnja, a već dva tjedna kanije knjiga je digitalizirana zajedno s esperantskim izdanjem kod tvrtke Point d.o.o. u Varaždinu. Primjerak koji se nalazi u DEC u dosta je lošem stanju pa se razmišlja o njegovoj profesionalnoj restauraciji.

Gospođa Yu Jianchao i još dvije predstavnice Kineskog esperantskog saveza iz Pekingu planiraju posjet đurđevačkom arhivu u rujnu ove godine.

     Za potrebe pisanja monografije o Antoniji Jozičić, tajnik DEC-a Josip Pleadin boravio je od 4. do 6. travnja 2024. godine u Novom Sadu i Petrovaradinu, gdje je pregledao fondove Istorijog arhiva grada Novog Sada i posjetio Osnovnu školu „Jovan Dučić” u Petrovaradinu. Pomoć tijekom boravka u Novom Sadu pružio mu je dugogodišnji esperantist Vasa Vučurević, koji mu je pokazao i mjesto na kome se nalaze prostorije nekadašnjeg Esperantskog društva u Novom Sadu. Razgovarali su i o esperantskim materijalim društva te o stanju esperantske ostavštine pokojnog novosadskog esperantiste Boriše Milićevia, koji je dao velik doprinos istraživanjima o prvim hrvatskm esperantistima i o bibliografiranju prijevoda iz hrvatske književnosti. 

Zalaganjem Maye Gilmby, u Dokumentacijski esperantski centar stigla su dva paketa esperantskih materijala njene majke, zagrebačke esperantistice Melite Dörr, bivše supruge Dragutina Smolića, koja je desetljećima bila aktivna u esperantskom pokretu Švedske. Paketi su 15. travnja stigli iz Kumle u Švedskoj i sadrže knjige, časopise, pisma i fotografije, koji će nakon obrade biti pohranjeni u DEC-u.

     Redovna godišnja skupština Dokumentacijskog esperantskog centra održana je 2. ožujka 2024. godine. Na skupštini je podneseno izvješće o radu i financijsko izvješće za 2023. godinu. Zapisnik skupštine nalazi se ovdje.

Gospođa Zora Heide, veteran esperanta u Hrvatskoj, zajedno sa svojom obitelji posjetila je Dokumentacijski esperantski centar u Đurđevcu 28. travnja 2024. godine, kako bi vidjela gdje i u kojim uvjetima se čuva njena esperantska ostavština, koju je tijekom nekoliko proteklih godina, zajedno sa svojim autorskim pravima, donirala arhivu hrvatskih esperantista. Gospođi Zori je pokazan njezin dosje broj D-0862, a upoznata je i s pripremama za izdavanje knjige njenih sabranih djela, na čemu se radi povodom njenog 100. rođendana u studenom 2024. Cijela obitelj vrlo se pozitivno izrazila o onome što su vidjeli, a u kratkom obilasku su razgledali i znamenitosti Đurđevca. Tijekom posjeta, DEC-u je predano još nekoliko kutija esperantskih materijala gospođe Heide.

Svoju redovnu godišnju skupštinu Udruga predavača esperanta iz Zagreba, održala je 28. listopada 2023. godine u prostorijama Dokumentacijskog esperantskog centra u Đurđevcu. Osim uobičajenih izvješća o radu tijekom protekle godine, ova prilika je iskorištena i za prezentaciju Erasmus+ projekta „Europski horizonti za rast”, kako je predviđeno planom diseminacije.

 U dobi od 87 godina, 14. listopada 2023. godine u Zagrebu je preminio Branko Repac, jedan od dugogodišnjih hrvatskih esperantista, višestruki donator Dokumentacijskog esperantskog centra i jedan od njegovih najznačajnijih podupiratelja i zagovornika, čije je ime, zajedno s imenom njegove supruge Marije, također esperantistice, uklesano na spomen-ploči na zgradi DEC-a. Rođen je 1. listopada 1936. godine u Kosinju u Lici, mjestu koje će uskoro nestati s lica zemlje i biti potopljeno zbog izgradnje jezera za potrebe velike hidrocentrale. Završio je ekonomsku školu i radio kao službenik. Bio je samouki esperantist od 1983. godine, član Esperantskog društva „Bude Borjan” u Zagrebu, u kome je više puta držao predavanja o raznim temama. Kao slabovidna osoba surađivao je i s društvom slijepih esperantsita u Zagrebu. Često je posjećivao razne esperantske skupove, svjetske kongrese esperantista, kongrese slijepih esperantista i nacionalne esperantske kongrese. Bio je zaljubljenik u putovanja, književnost i čitanje. U vrijeme kada mu je vid to dopuštao čitao je papirne knjige, a kada to više nije bilo moguće, slušao je tonske knjige, učio esperantsku poeziju napamet i često je recitirao kako bi zadržao dobro znanje esperanta. To mu je omogućilo da do zadnjih dana života bude potpuno lucidan i odličan govornik esperanta, s kojim se moglo raspravljati o raznim temama.

 Financijska sredstva donirao je za razne esperantske projekte, uključujući i kupovinu sjedišta Hrvatskog saveza za esperanto u Vodnikovoj ulici 9 u Zagrebu i izgradnju Dokumentacijskog esperantskog centra u Đurđevcu. Naročito se angažirao prilikom kupovine arhivskih ormara za DEC, od kojih dva nose njegovo ime i ime njegove supruge Marije.

 Još tijekom života u više je navrata DEC-u donirao svoje esperantske materijale i dokumente, osobito opsežnu korespondenciju i fotografije.

 Zadnje godine života proveo je potpuno slijep i osamljen u svome stanu u Ukrajinskoj 9. Pokopan je na groblju Mirogoj u Zagrebu u grobu broj 108, polje 137A. 

 Pokoj mu vječni i velika mu hvala na svemu što je učinio za esperanto!